Proveli smo deset dana na ulici u Varaždinu, ali osjećamo da nas je mimoišao urbani duh Špancirfesta. Probali smo ga naći lutajući Varaždinskim ulicama. Nismo ga našli pa smo pitali ostale jesu li ga možda vidjeli. No, izgleda da ga ni oni nisu pronašli.
Uživali smo svih deset dana družeći se s ljudima, ali najviše nas je zanimalo može li Varaždin izvući ovo. Može li 10 dana živjeti na ulici bez velikih atrakcija od proteklih godina, samo uz kvantitetu ponude, u kojoj su mjesta kulturnih atrakcija zauzeli stolovi i stolci, štandovi s roštiljem i langošima, te štandovi s drangulijama koji se u ovom dijelu zemlje viđaju na svakom lokalnom proštenju ili sajmu?
Proteklih godina smo bili oduševljeni glazbenim imenima iz inozemstva koja su dolazila u Varaždin, na pozornicama u Starom gradu i na Stančićevom trgu su, između nastupali Manu Chao, Gogol Bordello, Rachid Taha, Nouvelle Vague, Morcheeba, Skunk Anansie, Blondie, Stereo MCs i Niki Belucci, a od domaćih izvođača i izvođača iz regije su bili baš svi, izvođači iz svih proteklih desetljeća i iz svih proteklih republika. Ove godine, financijskim problemima stisnuti organizatori su uspjeli dovući Vatru, ponovo okupljene Kojote, Massima, Songkillerse, Božu Vreću i Natali Dizdar. I to je otprilike to.
U takvoj situaciji dali smo sve od sebe da zabavimo sebe i druge. Pogledali smo Natali Dizdar na Korzu i Nikola Marjanović Trio na mini pozornici na Stančićevom trgu, jer cijenimo njihov rad, a Nikola Marjanović nas je oduševio svojim izvedbama Nirvane, Pearl Jama i Red Hot Chili Peppersa. Da se čovjek rodio u Americi bio bi svjetska zvijezda. Jeli smo kurtoš kolač s cimetom i kakaom u Zlatno zrno caffeu, još jednu od autohtonih mađarskih stvari koje imamo u ovom dijelu Hrvatske. Njega inače uvijek jedemo u Budimpešti pa je bila dobra prilika za usporedbu i bio nam je to najdraži slatkiš kojeg smo probali na Španciru. Kraljevska zona pokraj Starog grada je imala nešto zanimljiviju ponudu jela nego ona u centru koja je bila dosadna ćevap-pljeskavica-kobasica-langoš-fritule-sladoled varijanta. Ozbiljno, jedino što nas je smetalo svih deset dana, nisu bile niti velike vrućine za vikend, nego konstantni zadah roštilja i prženja koji se širio ulicama baroknog grada. No, u Kraljevskoj zoni je svoj prostor imao i Green Point iz Zagreba sa veganskim i vegetarijanskim fast-foodom. Falafel je bio naš izbor, blago začinjen, očito kako ne bi odbio one koji nisu navikli, bio je nam je to i najdraži glavni obrok. Mea Culpa bar je na Stančićevom trgu imao juice i smoothie bar gdje smo išli po osvježavajuće kombinacije povrća i voća u čaši, jedino što im je zadnjih dana očito ponestalo sastojaka pa je sve bilo nekako razvodnjeno i s okusom jabuke.
Restorani u centru grada su digli cijene, neki i duplo u odnosu na redovnu ponudu, što nas je, u kombinaciji s činjenicom da se na obroke mora čekati, a mi ne volimo čekati dok nam je štand prazan, nagnalo da činimo ono što vegetarijanci rade kada ne žele po cijele dane jesti pizze, tjestenine i pekarske proizvode – kuhali smo i nosili hranu sa sobom. Dobro, i inače kuhamo svaki dan, nije to bilo nešto teško. Upute za vegetarijance u Varaždinu idu ovako, restorani koji imaju u jelovniku zadovoljavajuće vegetarijanske obroke su – Santa Maria, Raj i Palatin, a Bio&Bio dobiva svježe sendviče i savijače iz Zrna ponedjeljkom i četvrtkom. Naime, u danima kada se ne kuha svaki obrok, dobro je znati. Varaždin je čisto dobar grad za vegetarijance, želimo reći.
Posjetitelja, s obzirom na nedostatak atrakcija je ove godine na Špancirfestu bilo osjetno manje. No, naš je štand u Kranjčevićevoj ulici svejedno imao mnogo gostiju. Željeli smo sa svima podijeliti našu priču, a neki su svoje priče podijelili s nama. O ljekovitim biljkama, samoniklom bilju i uređivanju vrta uvijek volimo slušati. Mi smo, s druge strane, htjeli dosta toga reći o našim sastojcima, načinu proizvodnje i našoj filozofiji. Oni koji nisu imali prilike još probati SAN prirodnu kozmetiku su to mogli učiniti, a tko je želio mogao je uzorke ponijeti sa sobom.
Družili smo se i s našim starim i novim prijateljima sa Špancira – da spomenemo OPG Veselić sa svojim eko uzgojem voća i povrća te džemovima, ajvarom i pindžurom koje možete naći i u DM-u, OPG Orešković s uzgojem i proizvodima od lavande, te pero – eko proizvodima za čišćenje koji su na tržištu od ove godine i oduševljavaju sve koji ih probaju, uključujući i nas. Osim njih uspjeli smo pronaći i umjetničku ulicu, zapravo uličicu, izgubljenu negdje u gradu u kojoj su mladi umjetnici nudili svoje rukom izrađene predmete. Uzeli smo, naravno, majice, a na još jednom štandu i drveni natpis za zid s kojim smo se mogli poistovjetiti.
Malo isfrustriranima u tom traženju atrakcija po varaždinskim ulicama, razveselili su nas bića na štulama koja su se par puta prošetala Kranjčevićevom, a i Tomfa, frontmen Kawasaki 3P-a koji ove godine za razliku od proteklih, poput mnogih njegovih kolega, nije nastupao na Špancirfestu, ali se pojavio u Varaždinu pa smo se malo podružili.
Prošli organizatori su nas navikli da svaki Špancir bude bolji od prethodnog, ali najpopularniji festival u Hrvatskoj je doživio velike promjene pa ako se nastavi ovako moći ćemo uskoro govoriti kako Varaždin ima najveće proštenje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Ivan Palijan
Nema komentara