Tjedan (10-14. srpnja 2017.) prije velikih požara i par dana s temperaturama od 35 stupnjeva nas je naučilo jednu stvar – kada putujemo važno je izabrati pravo vrijeme.

Pravo ili krivo, od vrućina smo skoro skrenuli

Dok smo se vraćali kući pratili smo vijesti, a popis mjesta u kojima i oko kojih je gorjelo, bio je sličan onome s našeg plana puta – Split, Solin, Trilj, Šestanovac, Omiš, Podstrana, Kaštela, Šibenik, Benkovac… Brzi pozivi prijateljima i obitelji su nas uvjerili da su svi dobro, ali u šoku od kataklizmičkih iskustava, plamena, dima i pepela koji ih je okruživao.

Rizici, pak, našeg puta su bili velike temperature, koje je pratio pad tlaka koji je vodio općenito niskim kognitivnim sposobnostima praćenim otežanom verbalizacijom i ponekom halucinacijom. Ponedjeljak i srijedu smo većinom proveli u Splitu, klima nam ne bi stigla rashladiti automobil između dva posjeta ljekarnama i dućanima pa su mozgovi već kuhali oko  podneva. Kako smo se ponašali i jesu li nas partneri razumjeli u ovakvom stanju? Ne sjećamo se, vrijeme će pokazati, odnosno, narudžbe koje će oni napraviti. Nadamo se najboljem, hihihi…

Veganski obrok u Makrovegi u Splitu

Splitom smo oduševljeni. Čovjek se mora naviknuti na gužvu u gradu, bio je to i tjedan prije Ultre, a i na cijene koje mogu odgovarati samo turistima iz zapadnih zemalja, ali kvaliteta ponude i njena raznovrsnost nas je tjerala da istražujemo i probamo koliko god možemo. Naše omiljeno mjesto u Splitu je postao vegetarijanski restoran Makrovega u ulici Leština broj 2, par minuta od Rive. Svaki dan nude jedan meni s veganskom ili vegeterijanskom opcijom, nekoliko vegetarijanskih fast food obroka, te slastica. Osnovna filozofija im je makrobiotska, ali dopuštaju si mliječne proizvode i korištenje šireg spektra začina. Naš veganski obrok – juha od povrća s crvenom lećom, okruglice od konopljinog brašna s tofuom i umakom od rajčice, integralni bulgur s gomashiom, pareno povrće s tofuom, povrće u tempuri, miješana salata i voćni kolač. Jako fino.

Pogled na stari Split s kave

Dio poslijepodneva i pripadajuću žegu, nakon što smo se riješili posla i auta, presvukli u kratke hlače i sandale, smo provodili u hladu, uz more i povjetarac. Pred nama, limunada i bijela kava bez kofeina ili capuccino i čekamo da nam se mozgovi pokrenu da bismo napravili plan gdje ćemo. Puno mogućnosti, a toliko malo vremena. Pao je i sladoled, ali su nas ulice i zidine Dioklecijanove palače obuzele dok smo šetali njima i prisjećali se svih priča koje znamo o ovom kraju iz Antike i Srednjeg vijeka. Najljepše je kada je čovjek sam svoj turistički vodič. Scene iz Igre prijestolja morali smo na silu bacati iz glave, par dućana s memorabilijom smo namjerno izbjegavali. Jesmo nerdovi i veliki fanovi serije, ali još veći fanovi povijesti.

Na slici je vjeverica. Ako se ne vidi dobro, to je zato što ona to ne želi dok vam uzima hranu

U utorak smo do Makarske krenuli Zagorom, preko Dugopolja, Sinja, Trilja, Šestanovca i Imotskog. Relativno miran put, prekinuli su naši uzbuđeni uzvici kada smo prolazili između Ciste Velike i Ciste Provo. Cestom se prolazi kroz lokalitet Crljivica na kojem se vide stećci i humci koji nam govore o pretpovijesnom životu u ovim krajevima. Oni nisu niti jedini trag tog života, u okolici su prisutni još mnogi koji govore o jednoj drugoj verziji povijesti, starijoj od one koja je napisana. Opet kao da smo se našli u vremeplovu koji nas je u sadašnjost vratio tek kada smo od Imotskog prošli kroz tunel kroz Biokovo do Makarske rivijere. U Makarskoj gužva na plaži, a društvo nam je odlučila praviti jedna vjeverica koja živi na obližnjim stablima i, koliko smo primijetili, ima nezasitan apetit, nedostatak diskriminacije prema bilo kojoj vrsti jestvina i straha od ljudi koji joj ih nude. Predvečer smo svratili do Tučepa i uz noćno kupanje družili se s Ninom i Vedranom koje nismo vidjeli mjesecima. Imaju trgovine s odjećom hrvatskih dizajnera i proizvođača pa kad ste ljeti u blizini, navratite u Indigo na Kačićevom trgu u Makarskoj i Geu na obali u Tučepima.

Earth Bowl u SHE Bio Bistrou u Šibeniku

Iz Južne Dalmacije smo krenuli u četvrtak, preko Solina i Kaštela pa u Trogir i na kraju Šibenik. Još jedan je to srednjovjekovni grad koji budi našu maštu (i scene iz GoT), a u njegovom je središtu katedrala Svetog Jakova. Građena je stotinu godina, od 30-ih godina 15-og stoljeća do 16-og i još uvijek je u funkciji. Građevina je to koja zrači posebnom energijom, koja se može osjetiti ako uđete u nju i ostanite sjediti nekoliko minuta zatvorenih očiju. Mi, ovaj put nismo imali za to vremena, jer su nas noge vukle prema SHE Bio Bistrou. Htjeli smo isprobati ponudu tog mjesta koje je napravljeno s idejom spajanja organskog uzgoja i urbanog okruženja. U Zlarinskom prolazu 2, nedaleko obale mora otvoren je bistro iznad kojeg se ljeti održavaju jutarnji satovi joge, a u planu je i otvaranje umjetničke galerije. Za jogu smo došli prekasno pa nam je ostalo samo da utolimo popodnevnu glad. Isprobali smo jela spektakularnih naziva Cosmic Vegan Platter (humus od patlidžana, dimljeni tofu, svježe paprike i rajčica), Earth Bowl (tempeh, mlade mahune, zelena salata i dresing od avokada i sojinog jogurta), Chialactic (chia puding sa svježim voćem, bademima, lješnjacima, sojinim jogurtom, i kremom od cimeta, kakaa i indijskih oraščića) i hladni roibos čaj s mentom i đumbirom. Odličan, ukusan, maštovit i svjež obrok, ali za tu cijenu bi se na drugom mjestu najelo četvero ljudi. Uglavnom, zadovoljni smo se uputili prema Zadru.

I u špici sezone uspijevamo pronaći komad plaže samo za sebe. Ne očekujte da vam kažemo gdje

U Zadru nas je čekalo spavanje kod Lade u Ayus centru, mjestu na kojem se održavaju satovi joge i ayurvedski tretmani. No, prije spavanja, kupali smo se na Boriku i prošetali kroz grad koji je bio pun turista da smo se jedva uspijevali provući uskim ulicama. Na Forumu ispred crkve Svetog Donata je te večeri bio koncert klasične glazbe, a mi smo se kratko zadržali, prošli kroz gužvu i rekli da je dosta za tu večer.

Sutradan, prošli smo Zadar, pa Posedarje, Obrovac, Benkovac i došli do Knina, gdje smo uz kavu i pizzu završili službeni dio ovog puta. Pust krajolik koji nas je putem okruživao, omogućio nam je da smirimo dojmove i bez žurbe se zaputimo do Jadranova kraj Crikvenice gdje smo proveli vikend. Bilo je do dodatnih 3 sata vožnje, ali uz već prevaljenu kilometražu proteklih dana, jedva smo i osjetili. Odmor, lagana hrana koju smo sami pripremali i pranje rublja su jedine spomena vrijedne aktivnosti tih dana. Pranje auta će nas čekati tek po povratku kući.

Ivan Palijan